rajčice u đungli

Sad je, većini mlade poplacije, ovo vrijeme primorano na učenje, došao je ispiti rok.
Ne da mi se učiti, da je ne znam kako zanimljivo gradivo, uljenila sam se kao puž na travčici obasjan suncen. Kažu, da tijekom školovanja, neki na početku, neki na sredini neki pri kraju osjete ljeningitis i osjećaj NE-DA-MI-SE-VIŠE-UČITI.
E pa to se meni događa. Koliko godina provodimo učeči???????????
Jao.
Evo meni već 15 godina da MORAM učiti, tako da bi imala papir na kojem piše da sam sposobna obavljati taj i taj rad. A, svi to rade, moram i ja, inače ne bih bila prihvatljiva društvu. Nije mi žao, jer te škola, možda ne nauči zadanom gradivu savršeno ali kao dio životnog odrastanja savršen je način za stjecanje drugih iskustava.
Nema mi druge, plaćam obrazovanje pa si ne smijem dopuštati riječi NE-DA-MI-SE
ajmo na posao!

Držite mi fige, kao što i držim svim studentima koji se mrvicu, barem malenu mrvicu trude :-)

Ovim putem posebno pozdravljam svoju LJUBAV koja se već par dana muči da dođe na NET i vidi ovaj blog...:-)

Uči i ti Ljube da što prije budemo kreditno sposobni :-)

Danas nemam neke inspiracije. Pitala me ljubav moja danas, zašto sam blog nazvala "rajčice u đungli"
Nisam ni sama sigurna. Sasvim sigurno jest neka vrsta metafore :-)
Danas živimo u Đungli, a ja se valjda, osjećam kao rajčica, kojoj tamo nije mjesto (slobodno komentirajte, znam, nije baš neko objašnjenje)

Htjela sam zapravo pisati o tome kako sam već dulje vrijeme u nekoj stagnaciji koju zovem zbunjenost. Znate- onaj period života u kojem se uvaljamo u kolotečinu, mediokritet...i čekamo ono nešto (najčešće se dogodi nešto negativno) pa se trgnemo..otvorimo oči...krenemo odlučno dalje ipak se osvrtajući na ono što se dešava svaki dan. Jer, što je zapravo mediokritet i kolotečina ako ne vlastita zaglupljenost i nemogućost ISTINSKOG DOŽIVLJAJA svijeta oko nas.

Ajde, prodrmajte me!

Jednom kad sam imala 16...vrativši se kasno kući sa izlaska, u sobi me, u mraku (u zasjedi) dočekala mama!

Upalila sam svjetlo, kad eno nje na krevetu...sva uznemirena, a pored nje MOJ DNEVNIK.
Držala je u ruci nešto najintimnije i najsvetije što sam tada posjedovala. Dobila sam par šamara u obraz i pogrdne riječi. Jadna moja majka, šta je sve pročitala u tom dnevniku.. Pisala sam detalje svih svojih izlazaka, o svom prvom seksu, o skorom padu godine i mnogo mnogo ostaloga. Taj dnevnik nije imao samo prljave podatke i opise, imao je predivne misli, osjećaje, razmišljanja...sve!

Od tog trenutka (pitam se da li sam joj to uopće oprostila kako spada) odlučila sam nikad više ne pisati dnevnik baš zato da više nikad ne bih došla u situaciju da se crvenim. Jer, kako da moja majka shvati da sam to bila ja, da me trebala takvu potpuno upoznati, da je trebala sa mnom razgovarati o svemu kad sam bila u godinama koje su nježne, sa druge strane buntovne pune strasti i osjećaja...
Odnjela sam sve dnevnike u obližnji kontener i pomislila "Da ovo netko sad pročita, sline bi mu curile!..."
Nisam nikad više taknula papir, bojala sam se. Znam da se u meni krije bujica svih misli, ali nisam se usudila.

I, eto, 5 godina kasnije..slučjno naletih na ovu stranicu, vidjeh da mogu voditi dnevnik, besplatno je, zanimljivo je, Vi ne znate mene ni ja Vas...

I eto me...;-)

Baš zato ću biti iskrena, pokušat Vas uvesti u svoj svijet ne znam -ni -sama-čega...